Sjedila sam na sastanku na kojem je sve imalo smisla.
Ljudi oko stola. Brojke ispred nas. Argumenti posloženi. Nije bilo buke, nije bilo konflikta. Upravo onako kako menadžment voli – mirno, racionalno i pod kontrolom.
U jednom trenutku netko je rekao:
„Dobro, idemo ovako.“
Nitko se nije protivio.
Nitko nije pitao dodatno.
Nitko nije rekao da ima problem.
Odluka je donesena.
I ono što se često pokaže tek kasnije:
u raspravi su sudjelovali ljudi koji s provedbom te odluke neće imati gotovo nikakav doticaj.
Odluka je donesena brzo.
Prebrzo.
Nekoliko dana kasnije bila sam na drugom kraju tog istog sustava. Kod ljudi koji tu odluku trebaju provesti. Tamo je priča zvučala potpuno drugačije.
„Mi ćemo to napraviti.“
„Samo nam još nitko nije rekao kada.“
„I tko točno stoji iza toga.“
Tu se odluke prvi put sudare sa stvarnošću.
Jer odluka bez jasne provedbe nije odluka.
To je očekivanje.
U fazi provedbe izlazi na vidjelo sve ono što na sastanku nije izgovoreno. Tko ima stvarne ovlasti. Tko donosi mikro-odluke kad nešto zapne. Tko preuzima rizik kad se plan raspadne u praksi.
I tada postane jasno:
odgovornost nije nestala — samo je prebačena.
Prebačena na ljude koji nisu sudjelovali u donošenju odluke, ali žive njezine posljedice. Na operativu. Na timove. Na pojedince koji “nekako moraju izvesti”.
Svi su sudjelovali u raspravi.
Ali rijetki su razumjeli što ta odluka znači u svakodnevnom radu.
U analizi uvijek gledam isto mjesto:
gdje se odluka donosi i tko je doista mora provesti.
Jer razlika između funkcionalnog i umornog sustava nije u strategiji, alatima ili prezentacijama. Razlika je u tome postoji li netko tko će u fazi provedbe reći:
„Ovo je moja odluka. I stojim iza nje.“
Dok se odluke donose tamo gdje se njihove posljedice ne osjećaju, a provode tamo gdje se o njima nije odlučivalo, sustav će uvijek pucati tiho. I uvijek iznova.
