Komunikacija je bitna.
Ali razumijevanje je sve.
U većini organizacija danas se komunicira više nego ikad. Sastanci se nižu, mailovi se šalju, izvještaji su redoviti, prezentacije dotjerane. Informacija kruži. Poruke se prenose. Na prvi pogled – sustav diše.
I upravo tu često nastaje problem.
Jer komunikacija vrlo lako završi na razini forme: rečeno je, poslano je, zapisano je. No razumijevanje se ne događa automatski. Ono zahtijeva vrijeme, pažnju i spremnost da se čuje ono što nije ugodno.
U praksi sam prečesto nailazila na sustave u kojima se “puno priča”, ali se malo toga stvarno razumije. Menadžment dobiva brojke koje potvrđuju stabilnost. Srednji sloj filtrira informacije kako bi sačuvao mir. A ljudi koji svakodnevno nose operativni teret – šute.
Ne zato što nemaju što reći.
Nego zato što su kroz iskustvo naučili da se od njih češće očekuje prilagodba nego iskrenost. Ulizivanje umjesto odgovornosti. Prešućivanje umjesto jasnoće. Sitni kompromisi u zamjenu za kratkoročne benefite, sigurnost pozicije ili minimalno veći osobni dobitak.
Odgovornost je u sustavima često pogrešno shvaćena.
Ne mjeri se titulom, nego spremnošću da se kaže ono što neće dobro sjesti.
U praksi se odgovornost prečesto zamijeni lojalnošću prema nadređenima, a ne prema sustavu.
Kada se istina filtrira radi mira, pozicije ili sitnog osobnog dobitka, odgovornost nestaje – a sustav to uvijek osjeti.
Na papiru, organogram i dalje izgleda uredno. Linije odgovornosti su jasno povučene. Titule stoje na mjestu.
U stvarnosti, sustav počinje pucati upravo na mjestima koja se ne vide u izvještajima. Tamo gdje se odluke prenose, ali se ne razumiju. Tamo gdje se problemi rješavaju “u hodu”, bez da ikada dođu do razine na kojoj bi se trebali rješavati. Tamo gdje ljudi gase požare, ali ih više nitko ne pita zašto se požari stalno vraćaju.
Razumijevanje traži više od dobre komunikacije.
Traži odgovornost.
Traži slušanje bez obrambenog stava.
Traži spremnost da se čuje istina, čak i kada narušava sliku stabilnosti.
Zato analiza poslovanja, ako želi biti stvarna, ne može ostati na razini papira. Ne može se svesti na brojke, tablice i formalne strukture. Ona mora uključiti ljude, odnose i način na koji sustav zaista funkcionira iz dana u dan.
Organogram je alat.
Ali stvarnost je mjerilo.
Između ta dva svijeta često se nalazi odgovor na pitanje zašto sustav zapinje, zašto promjene ne zažive i zašto se isti problemi ponavljaju. Ne zato što organizacija nema znanja ili alata, nego zato što razumijevanje nikada nije postalo dio strukture.
I upravo tamo, između organograma i stvarnosti, sustav počinje pucati Ima li kod vas odgovornih – ili samo onih koji znaju kome se treba svidjeti?
